Početna Tribina Izmjena sistema bodovanja: Tri poena za pobjedu, jedan za remi

Nekad bilo...

Bojan Maksimović peti u Konjicu pred odlučujuće borbe

Dva kola prije kraja Petog međunarodnog rejting turnira "Konjic open 2016" Bojan Maksimović, član Škole šaha "Skakač" iz Banjaluke, nalazi se na 5. mjestu sa osvojena 4 poena.

Read more...
Izmjena sistema bodovanja: Tri poena za pobjedu, jedan za remi Print E-mail
User Rating: / 0
PoorBest 
Written by Branko Tomic   
Sunday, 03 May 2009 16:12

Enormno veliki postotak brzo sklopljenih, tzv. salonskih remija na superturnirima nameće pitanje pronalaženja sistema takmičenja koji bi taj broj sveo na razumniju mjeru.

Ideja da se za sve igrače u dogledno vrijeme uvede "udvostručeni" razvojni koeficijent (K) već je izazvao mnogo bure, a ništa mirnije neće biti nakon odluke o objavljivanju dvije rejting liste, uobičajene - s nepromijenjenim K-faktorom i uporedne i nevažeće K-liste.

U bilo kojoj drugoj sportskoj disciplini namještanje rezultata biva strogo kažnjeno. Na osnovu čega je, upitao je jednom velemajstor Genadij Sosonko, šahistima dozvoljena mogućnost sklapanja primirja u bilo kom trenutku kada toga nema u drugim sportovima. U šahu je, ipak, nemoguće objektivno utvrditi (osim u teoretskim remi završnicama) gdje prestaje želja za borbom i počinje gluma.

Teniseri su tako, u cilju skraćenja dužine trajanja mečeva, uveli taj-brek u prva četiri seta, zadržavši igru na razliku tek na samom kraju. Odbojkaši su primijenili drugačiji sistem bodovanja, što su učinili i fudbalski poslenici. Potonji su prvo uveli, a potom ukinuli penale kako bi na najmanju moguću mjeru sveli neriješene rezultate, zatim su za pobjedu počeli dodjeljivati po tri boda, u praksi su isprobavana pravila zlatnog i srebrnog gola...

Sva ova "lutanja" nisu uvijek dovodila do željenih efekata ali je popularnost "najvažnije sporedne stvari na svijetu", mjerena količinom zelenih novčanica u igri, neumoljivo rasla. Takođe, smanjenje vremena za napad u košarci i vaterpolu, te ograničenja u poboljšanju tehničkih karakteristika bolida formule 1 dio su mjera uvedenih samo u jednom cilju: povećanju takmičarske neizvjesnosti i, shodno tome, rastu popularnosti.

Svjetska šahovska federacija (FIDE) nije zaostajala za drugima u mijenjanju pravila. Međutim, činjenica je da je, zahvaljujući Robertu Fišeru i njegovim elektronskim časovnicima, pozitivne rezultate dalo samo fiksiranje tempa na 120 minuta po igraču i dodatnih 30 sekundi za svaki odigrani potez. Dužina partije realno je skraćena za dva sata, a vremenskim bonusom je i cajtnotlijama pružena mogućnost ravnopravnije borbe u samom finišu partije.

Dodatno ubrzanje tempa na 90 minuta plus 30 sekundi (maksimalno trajanje partije oko četiri časa - slično tenisu) trebalo bi da definitivno privuče pažnju sponzora i elektronskih medija, omogućivši - nauštrb neznatnog pada kvaliteta igre - i eventualne direktne prenose pojedinih turnira. Međutim, ukoliko ne bude propraćen daljnjim poboljšanjima, uključujući obavezno angažovanje stručnih komentatora, takav potez ne bi zaslužio epitet čarobnog štapića. Ostala bi, naime, opasnost od sklapanja neborbenih remija, što zbog straha od protivnika (realnog ili umišljenog), indisponiranosti ili nekog trećeg razloga.

Zamislite, na primjer, kakvu je poruku sponzorima i posjetiocima poslala epizoda sa prvenstva SAD 2003. godine kada su u posljednjem kolu za nekoliko minuta sklopljena četiri remija na prve četiri table. U trenucima kada bi trebalo biti najuzbudljivije!

Na Drugom pojedinačnom seniorskom prvenstvu BiH, održanom u Vitezu 2006, viđeno je više od 30 odsto salonskih remija, pri čemu je svaka četvrta partija završena do desetog poteza. Možda je domaćin u ovom slučaju trebao sebi odriješiti ruke i "sitnim slovima" staviti klauzulu prema kojoj se nagradni fond umanjuje za postotak proporcionalan broju brzih remija.

Eventualnom primjenom ovog modela na nekom od sljedećih turnira značajno bi se smanjilo nezadovoljstvo samih učesnika koji, opravdano ili ne, vide zavjeru na svakom ćošku. Takođe, organizator se ne bi smatrao prevarenim, pa bi u nove projekte, neopterećen gorkim iskustvom, ulazio mnogo lakše.

Protjerivanje salonskih remija iz turnirskih arena pokušano je na različite načine. Luis Rentero je, kao organizator ranijih turnira u Linaresu, novčano kažnjavao miroljubivost. FIDE je šezdesetih godina prošlog vijeka uvela zabranu sklapanja remija do određenog broja poteza ali je od toga ubrzo odustala iz praktičnog razloga: šahisti bez prave želje za borbom ili su već u otvaranju ponavljali tri puta poziciju ili su povlačili neophodan broj poteza kako bi ispunili formu.

Organizatori turnira u Sofiji su od 2006. odlučili da dozvole remi samo u tri slučaja: nakon trostrukog ponavljanja pozicije, vječnim šahom ili ukoliko se na tabli pojavi teoretska remi pozicija. Ubrzo su i ostali počeli da ih slijede, ali uglavnom na jakim turnirima.

Ubrzanjem tempa života i berger je počeo da se povlači pred švajcarcima ili turnirima organizovanim po nokaut sistemu iako su očigledni nedostaci ovih vrsta takmičenja. Na openima se dobija realan poredak samo nekolicine igrača (pod uslovom da je broj učesnika prihvatljivo mali), dok na nokaut takmičenjima već u startu polovina igrača ne može međusobno "ukrstiti koplja". Berger je, prema tome, kao sistem u kojem se bori svako sa svakim jedini pravedan i, kao takav, nezamjenljiv.

Pa, gdje se onda nalazi rješenje? Očigledno, u smanjenju broja remija, ali ne administrativnim putem. Pokušaji diferenciranja remija, pri čemu bi se pat ili situacija "kralj i lovac protiv kralja", na primjer, vrednovala za nijansu više od "običnog" remija, takođe ne bi doprinijela porastu dramatičnosti. Jer, slabija strana bi u nedogled mogla izbjegavati pojednostavljenje pozicije.

Dodjeljivanje tri poena za pobjedu i jednog za remi prijedlog je koji bi mogao biti uzet u razmatranje. Njegovim prihvatanjem u većini slučajeva dobili bismo pravedniji plasman u odnosu na današnji sistem bodovanja. Pored toga, jaki igrači bi više "grizli" protiv džokera, pogotovo na openima.

Protivnici ovakvog sistema nagrađivanja navode pet jakih argumenata:
1. Remi treba da bude i ostane jedan od tri ravnopravna rezultata (uz 1:0 i 0:1), što izbija iz ruku i zamisao da se potpuno ukine, osim u slučajevima pata, trostrukog ponavljanja pozicije ili odigravanja 50 poteza bez uzimanja pješaka;
2. Evidentna je veća šteta u slučaju dogovorenog poraza jednog od suparnika (dobijaju se tri ogromna boda);
3. Bolje rejtingovani bi igrali do krajnjih mogućnosti samo kada bi se preko puta stola našli, uslovno rečeno, slabiji takmaci, dok protiv onih približne snage ne bi ni razmišljali da izvlače mačeve iz korica;
4. U mečevima i na nokaut turnirima "pravilo tri boda" ne bi imalo nikakvog efekta;
5. Utvrđivanje očekivanog rezultata u cilju korigovanja rejting poena pretrpjelo bi značajne izmjene. U dvoboju igrača približno istog rejtinga očekivani rezultat bi bio remi, odnosno 1½:1½, a u tabelu bi im bilo upisano po pola poena manje!

Suština bi, dakle, ostala ista. Ponovo bi se moglo desiti da neki novi Robert Hibner odigra tri uzastopne besmislene partije (kao na Studentskoj olimpijadi u Gracu 1972. godine), znajući da mu je, ukoliko su sudije fleksibilne, pola poena (ili poen) "u džepu".

Organizatori superturnira u Bilbaou (Španija) 2008. godine, jačine XXII kategorije, isprobali su u praksi sistem "tri poena za pobjedu, jedan za remi", ali je mali broj igrača bio nedovoljan da istakne sve prednosti ove ideje. U svakom slučaju, kamenčić je krenuo s vrha i pitanje je vremena kada će prerasti u lavinu.

Situaciji u kojoj je normalno, etički, nekažnjivo unaprijed dogovoriti rezultat umnogome je kumovala FIDE. U prilog tome govori i skandal koji se desio 1987. godine. Zonski turnir u Džakarti poništen je nakon što je postalo očigledno da kineski igrači masovno namještaju rezultate kako bi jedan od njih obezbijedio plasman u sljedeću rundu takmičenja za prvaka svijeta. Tako je jedan Kinez predao u remi poziciji a drugi šetao po turnirskoj sali dok mu nije pala zastavica na časovniku. Kasnije je, zapisali su hroničari, tadašnji predsjednik FIDE Florensio Kampomanes poništio odluku vrhovne šahovske organizacije i priznao rezultate turnira!

Ili, svima su ostale u sjećanju optužbe Roberta Fišera, koji je na Turniru kandidata u Kirasau 1962. godine tvrdio da sovjetski igrači međusobno remiziraju kako bi njega eliminisali iz borbe za titulu.

Uočavanje problema temelj je njegovog rješavanja. Polazeći upravo od postulata da su šahu potrebni borci, a ne mirotvorci, rođena je ideja buđenja želje za borbom time što bi bio izmijenjen sistem vrednovanja neriješenih rezultata!

Vrijeme je, postaje očigledno, pregazilo dosadašnji način bodovanja. Bilo bi, ipak, suviše ambiciozno i teško prihvatljivo u praksi kada bi se pokušale primijeniti drastične izmjene. Nemoguće je "preko noći" iskorijeniti mišljenje kako šahisti nisu gladijatori. Ovakav način razmišljanja, uzgred rečeno, i doveo je do pada popularnosti drevne igre.

Primjedba Josipa Prokopa, objavljena u "Šahovskom glasniku" 1979. godine, da "bergerov sistem takmičenja ne donosi apsolutnu pravednost s jedne strane, a s druge omogućuje izvjesne neregularnosti rezultata, što pojedinci koriste" direktno ukazuje na razloge postepenog izumiranja bergera. Švajcarci su, iako manje savršeni, vremenom prihvaćeni kao "nužno zlo" upravo zbog činjenice da su bergeri postajali oaza mira šahistima koji su se prema svojoj profesiji odnosili neodgovorno.

Novo pravilo bi obezvrijedilo ove argumente. Bergeri više ne bi bili ugodna skloništa od borbe, a eventualne zamjerke na način uvrštavanja igrača u turnirsku tabelu mogle bi biti nivelisane dirigovanim žrijebom, kao kod švajcaraca.

Cilj novog sistema bodovanja, rezimirajmo, nije kažnjavanje već pravednije nagrađivanje (novcem, rejtingom), odnosno realniji poredak na tabeli. Igrači bi dobro razmislili da li je bolji "vrabac u ruci od goluba na grani", a vođe bijelih figura bile bi dodatno motivisane za iskorištavanje prednosti početnog poteza jer bi u slučaju diobe mjesta protivnika koji su remizirali, višu poziciju obezbijedio igrač koji je vodio crne figure! Ukoliko su dva puta remizirali (na dvokružnom turniru) ili je isti broj poena sakupilo više takmičara, organizatorima bi ostala mogućnost izbora dodatnih kriterijuma (npr. bolji postotak crnima, odnos prema pobjednicima...).

Zašto tražiti komplikovana rješenja kada su jednostavna nadohvat ruke? Ako želimo crnima pružiti više pogodnosti, omogućimo ih u dodatnim kriterijumima. Osim kod diobe mjesta na turnirima, čak bi i mečevi za titulu prvaka mogli biti riješeni zahvaljujući dobroj igri crnim figurama!

Možemo samo da zamislimo kako bi se razvijala istorija da je u dvobojima koji su završeni neriješenim rezultatom odlučivalo, po uzoru na fudbal gdje gol u gostima vrijedi dvostruko, ko je zabilježio više pobjeda crnima. Mihail Botvinik bi se već 1951. oprostio od titule s obzirom da je David Bronštejn ostvario četiri pobjede vodeći crne figure, a Botvinik dvije. Ista sudbina bi zadesila Garija Kasparova u čuvenom meču protiv Anatolija Karpova 1987. godine. Kasparov je bio prodorniji bijelima ali je igrajući crnima samo jednu partiju riješio u svoju korist, naspram izazivačeva dva trijumfa.

Zar to, opet, nije jednostavije i logičnije od odluke da u datim slučajevima titulu zadržava prvak? Zar to nije mnogo pravednije i od onog šta je predlagao Robert Fišer?

Ukoliko se potvrde pozitivne strane dodjeljivanja tri poena za pobjedu, sljedeći korak mogao bi biti razmatranje mogućnosti uvrštenja bergera u finalnu fazu ciklusa za prvenstvo svijeta ("prošireni" San Luis 2005)! Kvalifikacije bi obuhvatile državne i kontinentalne šampionate, sa kojih bi unaprijed dogovoreni broj učesnika obezbijedio učešće na zajedničkom, polufinalnom turniru, organizovanom po švajcarskom sistemu. Najuspješnije bi, pri čemu treba uzeti u obzir realan plasman, u finalu, svake treće ili četvrte godine, dočekali svjetski prvak i određeni broj igrača po rejting-ključu.

Vladajući šampion, prema tome, ne bi samo čekao pobjednika kvalifikacija već bi u direktnoj borbi sa 15 ili 17 različitih protivnika morao dokazati da je i dalje zaista najbolji, kralj kojeg bi svi podanici cijenili. Takvog šampiona ne bi prekrio veo zaborava odmah nakon abdikacije, kao što se desilo Aleksandru Halifmanu.

Predloženi skup najboljih privukao bi ogromnu pažnju javnog mnjenja, ali i sponzora. Istovremeno bi se izbjegle sve greške iz prošlosti, kada je šampion birao izazivača, kada je FIDE birala šampione. Sponzorima bi bila upućena jasna poruka da se Svjetska šahovska federacija više ne ponaša poput slona u staklarskoj radnji već da je izrasla u partnera od povjerenja.

Nažalost, samo od FIDE, koja se tokom višedecenijskog gazdovanja pokazala suviše inertnom, samodovoljnom i diktatorskom, zavisi hoće li šah ostati kraljevska igra ili će, skrivajući se ispod demokratskog plašta ("Opasno je značenje riječi 'demokratija' kada je izgovaraju oni koji su na vlasti", napisao je jednom Lev Kariton), drevnu igru svesti na rang manje popularnih društvenih igara, tipa "Čovječe, ne ljuti se". Vraćanje u život četvorogodišnjeg ciklusa za prvenstvo svijeta bio bi prvi korak ka utvrđivanju jasnih pravila, koja se ne bi smjela drastično mijenjati dolaskom nekog novog Florensija Kampomanesa ili Kirsana Iljumžinova.

Onima koji bolje poznaju trenutni odnos snaga u svjetskom šahu ovakav razvoj događaja možda će se učiniti svjetlosnim godinama daleko. Svoju snagu FIDE crpi iz taštine i nejedinstva šahista, zainteresovanih samo za vlastitu dobrobit. Hrabriji ne žele vezati svoju sudbinu sa sudbinom svojih kolega jer bi im ruke ostale sputane. Međutim, ni manje hrabrima ne odgovara zajednička konfrontacija sa FIDE zato što ne bi mogli pobjeći glavom bez obzira čim bi u vazduhu osjetili "miris baruta".

To, ipak, ne znači da ne treba pokušavati, predlagati, boriti se, ponekad i griješiti. Nikog još nije ubila prejaka riječ.

Last Updated on Wednesday, 10 February 2016 09:49
 

Pretraga

Reklame

Banner
Banner
Banner
Banner
Naučite šah uz Školu šaha Skakač, Powered by Joomla!; Joomla templates by SG web hosting